Rade Šerbedžija

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole

Rade Šerbedžija

Počalji od MustraBecka taj Sre Sep 30, 2009 10:51 am

Rođen je u Buniću kod Korenice 27. VII 1946 godine. Diplomirao je 1969 godine na Akademiji za Kazalište, film I televiziju u Zagrebu. Ubrzo angažiran u zagrebačkom Dramskom pozorištu "Gavella", potom naizmenično radi kao slobodni umetnik, s angažmanom u HNK u Zagrebu, te ponovo u "Gavelli"; u novije vreme često sarađuje sa Lj. Ristićem (širom Jugoslavije). Nadaren, iznimne glumačke tehnike, glumac I racija I temperamenta, sugestivan, vrsne dikcije, s lakoćom izvodeći I fizički najtee scene, pokazao se podjednako uverljiv u ulogama klasičnog I modernog repertoara - u raznim žanrovima, I u pozitivnim I u negativnim likovima. Dobitnik je mnogih priznanja (na primer triput nagrađen na Sterijinom pozorju, Nagrada "Vladimir Nazor", Nagrada "Dubravko Dujšin", Nagrada "Orlando" na Dubrovačkim letnjim igrama. Ovisok I privlačan, s jednakim uspehom I dijapazonom likova okušao se I na film u. Debituje sporednom ulogom u ILUZIJI (1967) K. Papića, dok prvu glavnu - maldića na životnoj prekretnici - tumači u GRAVITACIJI ILI FANTASTIČNOJ MLADOSTI ČINOVNIKA BORISA HORVATA (1968) B. Ivande. Otada sve češće nastupa u glavnim ili drugim glavnim ulogama, postupno uvećavajući popularnost I ulazeći u krug najrespektovanijih jugoslovenskih glumaca - u filmovima raspona od ratnih drama do savremene tematike. Tako su početkom sedamdesetih godina zapažene njegove uloge komunističkog aktiviste dezorijentisanog u privatnom životu u CRVENOM KLASJU (1970) Ž. Pavlovića I seoskog mladića suočenog s nepravdom u PREDSTAVI HAMLETA U SELU MRDUŠA DONJA (1973) K. Papića. Krajem decenije posebno je uspešan u filmovima iz NOB -e; HAJKA (1977) Ž. Pavlovića I POVRATAK (1979) A. Vrdoljaka; za ulogu žandara u potonjemu festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu prima Ćele kulu (zajedno s ulogom u USIJANJU, 1979, B. Draškovića). U to vreme ističe se I u filmovima koji kritički oslikavaju jugoslovensku savremenost: kao kalditelj kod kojeg prevladava karijerizam (što potvrđuje njegovu sposobnost karakterizacije moralno ambivalennih osoba) u filmu BRAVO MAESTRO (1978) R. Grlića (Zlatna arena u Puli) I u naslovnoj ulozi u NOVINARU (1979) F. Hadžića. Možda najuspešnija na filmu za njega je godina 1986, kada se dve njegove uloge spominju kao najuspelije na pulskom festivalu: revolucionara koji se ne snalazi u poratnom vremenu u VEČERNJIM ZVONIMA L.Zafranovića (Zlatna arena) I radnika ogorčenog siromaštvom I -ivotnim nedaćama u SNU O RUŽI Z. Tadića (Velika povelja u Nišu). Golema radnog potencijala, s uspehom glumi I na televiziji: na primer u televizijskim serijama U REGISTRATURI, NIKOLA TESLA, PROSJACI I SINOVI I BOMBAŠKIPROCES (kao Josip Broz Tito). Godine 1982, dobio jegodišnju nagradu australijske televizije Sammy za flavnu ulogu u australijskoj televizijskoj ekranizaciji drame OSLOBOĐENJE SKOPLJA D. Jovanovića. Objavio je dve zbirke pesama PROMJENLJIVI (Subotica 1987) I CRNO, CRVENO (Zagreb 1989). Bio je predavač scenskog govora I glume na Akademiji za kazalište, film I televiziju u Zagrebu; bio je I profesor glume na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. U novije vreme bavi se I pozorišnom režijom I glumi u mnogim stranim ostvarenjima poznatih svetskih reditelja
avatar
MustraBecka

Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Nazad na vrh Ići dole

Intervju

Počalji od ka5an taj Pet Jan 08, 2010 8:57 pm

DANI: Gospodine Šerbedžija, je li Vam ovo prvi put da radite sa sinom?
ŠERBEDŽIJA: Radili smo film u Sarajevu, Imamovićev Go West, u kojem je Danilo bio pomoćnik režije. Nekada davno, nas dvojica smo igrali u kultnoj predstaviKPGT-a,Oslobođenje Skoplja.
Danilo svira gitaru u rock and roll bendu i s njim sam doživio jedan od
najvećih uspjeha ne samo u karijeri, nego i u životu - zajedno smo
pjevali.
DANI: Volite da pjevate?
ŠERBEDŽIJA: Volim. Moja je majka pjevala cijeli
život, nije se gasila. Naučila me je mnoge pjesme... Pjevanje je bila
sporedna stvar sve do momenta dok, kao glumac, nisam umro u svom
jeziku, u teatru. A onda sam pjevao stalno... U tim izbjegličkim
samoćama i tugama, pjesma me je podizala, liječila nostalgiju.
DANI: I ove ste godine održali koncerte u Srbiji i
Hrvatskoj. Pitala sam se što li Vam to treba, a onda sam pomislila:
mora da Vam nedostaje pozorište, taj kontakt s publikom.
ŠERBEDŽIJA: Jeste. To mi treba.
DANI: Vidite kako sam pametna!
ŠERBEDŽIJA: Pa, jeste, točno je. Nedostaje mi
kontakt s publikom koja razumije svaku moju riječ. Taj "odgovor" koji
od njih dobijam, ta jedina prava interakcija... U tome je smisao
teatra. To što preko ljeta na Brijunima radim predstave koje režira
moja Lenka, to mi je malo.
DANI: Problem jezika niste imali na filmu?
ŠERBEDŽIJA: Nisam. U Americi imate mnogo ljudi koji engleski jezik govore s akcentom.
DANI: Ipak, zar Vas taj akcent na neki način ne ograničava? Često igrate Ruse.
ŠERBEDŽIJA: Ne, zato što ne glumim isključivo Ruse. Imao sam mnogo različitih uloga od Praškog dueta, preko melodrame sa Glenn Close, South Pacific, do Polish Wedding, s Lenom Olin. Za ulogu Grka u filmu Fugitive Pieces kandidovan sam za nagradu Džini, najprestižnije filmsko priznanje koje se dodjeljuje u toj zemlji.
DANI: Kakvo je iskustvo sarađivati sa članovima porodice?
ŠERBEDŽIJA: Sa kćerkom Lucijom sam glumio u
nekoliko filmova, ali nikada do sada nismo bili u istom kadru. A, evo,
danas smo ga snimili u Danilovom filmu. Bio je senzacionalan: igram
luđaka koji iznenada hvata Luciju, stavlja joj nož pod grlo i kaže:
"Samo pisni, zaklaću te k'a pile!"
DANI: Odakle su Šerbedžije?
ŠERBEDŽIJA: Iz Like.
DANI: Nema ih mnogo?
ŠERBEDŽIJA: Ne. To je jako rijetko prezime. Sjećam
se da je Miroslav Krleža uporno pokušavao da odgonetne porijeklo i
značenje mog prezimena. Govorio je da smo Turci, da smo dobili ime zbog
toga što smo pravili šerbet. Ako je to istina, bilo bi mnogo
Šerbedžija, jer su mnogi i pili i pravili šerbet - odgovarao sam. "Idi
k vragu" - ljutio se. Sutradan bi došao s novom teorijom: "Šerbedžije
su na turskom dvoru bili ceremonijalni majstori i ađutanti." Da su bili
na dvoru, ne bi, majku mu, završili u Buniću - rugao sam se. "Ma, baš
me briga odakle si. Htio sam da ti pomognem da nešto saznaš" -
odustajao bi na kraju Krleža.
DANI: I? Jeste li saznali?
ŠERBEDŽIJA: Mnogo godina kasnije, s Vanessom
Redgrave sam išao u Gruziju, na jednu od mirovnih misija. U Tbilisiju
smo upoznali glumce koji su tražili da ćirilicom napišem svoje prezime.
"Šerbedžija?!" - čudili su se. "Pa, ti si Gruzijac!" Objasnili su mi da
je na jugu Gruzije moje prezime najčešće.
DANI: I Vaša majka je iz Like?
ŠERBEDŽIJA: I ona je iz istog mjesta kao otac. Umrla je kao izbjeglica u Beogradu 1999. godine. Roditelji su Vinkovce napustili 1991.
DANI: Šta je s kućom u kojoj ste rođeni?
ŠERBEDŽIJA: Ubrzo nakon rata, otac ju je, iako sam se tome protivio, prodao za jako male pare.
DANI: Otac živi u Beogradu.
ŠERBEDŽIJA: Živi sam. Nikud ne izlazi, ni s kim se
ne druži… Izgleda da mu niko i ne treba. Bez obzira na to što mu je
život težak i što mu je poslije majčine smrti sve suvišno i besmisleno,
doživio je duboku starost, 96 godina. Ima svoj mikrokozmos koji živi
unutar ta četiri zida svog izbjegličkog stana na Novom Beogradu. Ima
savršenu disciplinu nad svojim tijelom i mozgom - od buđenja, jutarnje
gimnastike, satnice po kojoj se tačno zna kada je koji obrok, kada i
zašto gleda televizor, kada čita novine, kada pije kavu...
DANI: Vi nemate tu vrstu organizacije?
ŠERBEDŽIJA: Ne. Uvijek sam bio anarhista.
DANI: Čujete se često s ocem?
ŠERBEDŽIJA: Redovno. Neki dan, kada sam mu rekao da
sam se zaljubio u svog unuka Sergeja, odgovorio mi je: "Sine, najviše
se vole prvi unuk i tuđa žena."
DANI: Sergej je sin Vaše kćerke Lucije?
ŠERBEDŽIJA: Jeste. Lucija je nedavno došla u
Beograd i donijela mu moju i Sergejevu sliku. U kuhinji, na zidu, otac
ima izlijepljene fotografije svih nas - njegova djeca, svi unuci...
Jedino mame nigdje nema. Pazi da se ne uzrujava. Svaki pogled na nju bi
izazvao stres. Bila je to strašna ljubav... E, donese mu Lucija tu
fotografiju, ali otac nije htio da je stavi na zid. "Neću ja da moj sin
bude đed" - kaže moj Dane, "Neće mi ta slika na zid!"
DANI: Pa, kako ste doživjeli taj svoj novi status "đeda"? Kažu da glumci i lijepe žene stare najteže.
ŠERBEDŽIJA: Ne, nije mi teško palo... Naime,
siguran sam da su čovjek i žena zapravo djeca do smrti. Šta je sto
godina?! To je deset puta dijete od deset godina. Jeste li ikada
razmišljali na taj način?
DANI: Ne, priznajem da nisam.
ŠERBEDŽIJA: S glumicama je drugačije. U dramskoj
literaturi glavne ženske uloge su zapravo mlade žene. A muškarci nisu
samo Hamlet, nego su i kralj Lir. Imaju daleko širi dijapazon i kao
glumci ne umiru tako rano... Ali, ljudi koji se teško mire sa starošću,
prihvaćaju šablon po kome postaju dosadni, stari tipovi od četrdeset
ili pedeset godina, dobiju stomačić, djecu, zaokruže se, uživaju u
ulozi pater familiasa... Nisam jedan od njih.
DANI: Kada govorite o starenju, kažu da ste nekada bili veliki zavodnik...
ŠERBEDŽIJA: Ah, ta priča o meni kao velikom zavodniku... To baš i nije istina...
DANI: Nemojte se dalje "braniti"!
ŠERBEDŽIJA: Ne, ne, to uopće nije istina...
DANI: Kako nije?
ŠERBEDŽIJA: Ako hoćete iskreno da Vam kažem... Hm... Bio sam baraba.
DANI: Šta to znači?
ŠERBEDŽIJA: To znači da sam krao ljubav, da je, sem
nekoliko puta, nisam ozbiljno doživljavao. Danas mi je uglavnom zbog
toga žao. Mnoge sam i povrijedio. Kada čovjek nađe pravu ljubav, onda
mu na pamet ne pada niko drugi. U jednom trenutku sam shvatio da je
prava sreća cijela sreća. Danas Lenka, naše tri kćerke i ja živimo u
Americi, radimo tamo, djeca idu u dobre škole... O tome pišem u novoj
knjizi, Green Card. Ona je nastavak prethodne Do poslednjeg daha... Lakša je za pisati...
DANI: Zašto je lakša?
ŠERBEDŽIJA: Zato što sam u prvoj knjizi morao
objašnjavati mnoge stvari, stalno se nekog đavla pravdati...
Objašnjavao sam kako nije istina to šta je neko o meni rekao ili
napisao, tih hiljadu laži, vidjeli ste... Pisao sam o tragediji koja
nam se dogodila, pričao gdje sam bio, što sam radio, zbog čega.....
DANI: Kome ste se zapravo pravdali?
ŠERBEDŽIJA: Ne sebi, ne ljudima koji me znadu. Pravdao sam se javnosti, onima koji su nasjeli na provokacije, na manipulacije...
DANI: Tih godina su Vas mnogi kritizirali, među njima i Vaš prijatelj, Fabijan Šovagović.
ŠERBEDŽIJA: Svašta je tu bilo. Šovo je govorio iz
te silne nesreće rata, gdje je njegova Slavonija gorjela, bila
bombardirana... Nije važno ko je počeo, šta je bilo, kako... Gorjela
je! A ja, koji sam njegov Slavonac, nisam u tom času kraj njega, nego u
Beogradu. Nije bilo bitno da mu tada objašnjavam da sam prije rata
otišao u Beograd gdje sam započeo svoj život, da nisam ni mogao biti u
Zagrebu... Bitno je bilo to što on osjeća...
DANI: Kada ste došli u Beograd?
ŠERBEDŽIJA: Devedesete, godinu i pol prije rata. U
Zagrebu sam se rastao 1989., službeno početkom devedesete. U proljeće
1990. sam sreo moju Lenku, s njom počeo živjeti u Beogradu, oženio se
godinu dana kasnije... Bio je rat, ljudi su bili uplašeni, slabi...
Napadali su i proglašavali neprijateljem svakoga ko je iskakao iz
zadanog kolosijeka kojim su se morale kretati mase vođene praznim
ideologijama ili liderima.
DANI: Kada je sve prošlo, jeste li oprostili Beogradu i Zagrebu?
ŠERBEDŽIJA: Kako ne?! Unaprijed sam im oprostio.
Ljudima treba praštati. Oni griješe, prave gluposti iz pomračenja
svijesti, nesreće, slabosti, mržnje... Treba im dati priliku da se
pokaju. S mnogima koji su mislili, govorili ili učinili toliko groznih
stvari protiv mene, danas sjedim, pijem piće, razgovaram, danas me oni
grle...
DANI: Kada sam pročitala Vašu knjigu, moram da
priznam da mi u prvom trenutku zapravo nije bilo jasno šta su Vam to
toliko svi zamjerali. Onda sam shvatila da je upravo to, kako kažete -
iskakanje iz zadanog kolosijeka, taj izlazak iz nacionalnog stroja,
morao biti smrtni grijeh.
ŠERBEDŽIJA: To je točno. Nisam se svrstavao. Jedina
moja politička akcija je bila podrška Reformskim snagama Ante
Markovića... A kako se sve to strašno završilo, zar ne?! I apeli, i
Reformske snage... Mislili smo da će to nešto pomoći, ali šta smo mogli
protiv propagandne mašinerije predvođene raznim liderima koji bi, isto
kao i politički ratnici i vođe, trebali završiti u Haagu?! Oni su krivi
za mnoge stvari...
DANI: Gdje se vraćate?
ŠERBEDŽIJA: Vraćam se ovdje, ali vraćam se i tamo.
I iskreno da Vam kažem - ne znam gdje se ja to vraćam. Možda se više
vraćam tamo, jer je tamo postalo "ovdje". Tamo je postao moj dom. Kada
bi me netko pitao šta smatram svojim domom, rekao bih da sam ga
izgubio. Ne želim da budem patetičan, ne mislim tu na domovinu, na
Jugoslaviju..
DANI: Nego?
ŠERBEDŽIJA: Na to da sam zaista izgubio dom. Sve
ovo što živim, što sam živio u Londonu, Los Angelesu, doživljavam
privremenim. Shvatio sam da stvari koje su moje - krevet, stol -
zapravo nikada moje nisu ni postale. Uvijek mi se čini da su pomalo
tuđe, da su privremene, da se negdje moram vratiti... A gdje je taj
dom, gdje se to vraćam - ne znam. Danijel Dragojević ima jedan divan
stih: "Prijatelji, vratimo se svojim kućama! A gdje je naš dom?"
DANI: "Lutalica sam do kraja" - rekli ste jednom.
ŠERBEDŽIJA: Zapravo i nisam tolika lutalica. Mogao bih to korigirati.
DANI: Šta biste rekli?
ŠERBEDŽIJA: Rekao bih da sam u poziciji stranca.
Svugdje sam postao stranac... Ponekad, bez obzira na fantastičan odnos
s publikom, na to što me vole kao glumca, imam utisak da me i ljudi
tako doživljavaju. Svuda sam stranac. Naročito u Americi.
DANI: Kakva je to pozicija?
ŠERBEDŽIJA: Najbolja. Svaki čovjek koji drži do
sebe, morao bi težiti da postane stranac u svom vlastitom narodu. To je
pozicija koja obezbjeđuje posebnost.
DANI: Jeste li tu poziciju zaista sami izabrali ili Vam je ona nametnuta?
ŠERBEDŽIJA: Kombinirano. U početku su me vjerojatno drugi na to natjerali, ali, kada sam je osjetio, počeo sam u tome uživati.
DANI: Gdje ste se zatekli kada je počeo rat?
ŠERBEDŽIJA: U Sarajevu. Zatekao sam se slučajno, ali sam ostao. Mogao sam otići to popodne na avion...
DANI: Zašto niste?
ŠERBEDŽIJA: Htio sam da ostanem. Došao sam na promociju svog albuma na kome je bilo - Neću protiv druga svog,
ta čuvena antiratna pjesma koju je, prije rata, pjevala cijela Bosna.
Bojali su se. Svaki dnevnik je počinjao i završavao se tom pjesmom.
DANI: Koliko dugo ste bili u Sarajevu?
ŠERBEDŽIJA: Petnaestak dana. Počele su padati
bombe... Moj prijatelj, Vehbija Karić, tražio je da napustim Sarajevo.
Lenka je bila u Beogradu i trebalo je da se porodi. Iz Sarajeva sam
mogao izaći samo autobusom. Na autobuskoj stanici je bilo užasno mnogo
ljudi koji su gurali jedni druge, trčali tim prepunim peronima... Vidio
sam ženu koja je sjedjela s dvoje male djece u krilu i plakala. Nije
imala kartu. Prišao sam i dao joj svoju. Uzela je kartu i sjela u
autobus.
DANI: A Vi?
ŠERBEDŽIJA: Stajao sam na tom peronu i gledao lica
tih ljudi. Onda me pozvao kondukter: "Rade, dođi, stajat ćeš kod mene.
Trebat ćeš nam." Krenuli smo, prolazili kroz srpska i muslimanska sela.
Jedni su govorili: "Jao, vidi naših ljudi! Bježe iz Sarajeva"; drugi su
nas vjerojatno proklinjali. Sjećam se da smo prolazili kroz muslimansko
selo, kada je ispred nas istrčala grupa mladih ljudi, zaustavila
autobus i uperila puške. Imali su svega petnaest-šesnaest godina. Jedan
je vezao traku oko glave; izgledao je kao Rambo. "Otvarajte, majku
vam... Bježite, a, bježite?!" - vrištao je. Ljudi su bili
prestravljeni... Onda je jedan od tih jadnih mladića ušao u autobus s
repetiranom puškom i... Tada me ugledao. "Đe si, Rade, legendo!" -
viknuo je. "Ljudi, puštite ovaj autobus. Rade Šerbedžija je unutra."
DANI: Mora da Vam nikada u životu nije tako prijalo to što ste "legenda"?
ŠERBEDŽIJA: Tačno! Razmišljao sam kako je sve što
se događalo u ratu zapravo bilo na tom nivou. Sekunde su odlučivale o
životu, o smrti... I kasnije sam tokom rata dolazio u Sarajevo... Jedne
noći sam sjedio s Mirzom Delibašićem u hotelu Evropa. Bio je pijan.
Tražio je da mu na uho govorim Ne daj se, Ines. Rekao sam da to nikada ne govorim u kafani. "Možda nisi do sada, ali sad hoćeš" - rekao je.
DANI: I? Jeste li?
ŠERBEDŽIJA: Naravno. Mirza je bio kapiten
najčuvenije jugoslavenske košarkaške reprezentacije i morao sam to
uraditi za njega... Sarajevo je dalo sjajne, velike ljude. Neki od njih
su stradali...
DANI: Stradao je, ali na drugi način, i Emir Kusturica. Kako to da nikada niste sa njim radili?
ŠERBEDŽIJA: Tako se desilo. Režiseri imaju glumce
koje vole i na neki način se za njih vezuju. To je kemija... Eto...
Nisam radio s Kusturicom, ali sam snimio pet filmova sa Žikom
Pavlovićem, koji je, također, bio veliki reditelj. Radio sam i s
Ljubišom Ristićem, najvećim režiserom kojeg sam ikada sreo u životu,
jednim od najvećih pozorišnih reditelja na svijetu...
DANI: To mi je isto rekao i Dušan Jovanović. "Jedan
od najvećih evropskih pozorišnih reditelja dvadesetog vijeka, ništa
manje značajan od Petera Brookea."
ŠERBEDŽIJA: Pa, to je točno. Bio sam ovisnik o
Ljubišinoj estetici... Danas sjednemo... On i dalje ne pije alkohol, ne
puši, pije vodu, sokove... Ja i dalje pijem; on mi govori koje vino,
iako nikada u životu niti jedno nije okusio. Ali, zna sve! Ima rečenicu
koju ponavlja otkako smo se upoznali: "Ako se u išta razumem, razumem
se u..." Tako se "razume" u politiku, automobile, literaturu, vina,
fudbal, lijepe žene... Tako se moj Ljubiša u sve razumije. I ja ne
mogu... Slab sam na njega. Imamo život koji smo proveli i mnogo više
stvari koje nas vezuju od onih koje nas razdvajaju.
DANI: Učinilo mi se da ste se, zbog njegovog
"ljevičarstva", u svojoj knjizi na neki način od njega oprostili. A,
opet, nastavili ste...
ŠERBEDŽIJA: Mi smo se i svađali, i ljutili, i
diskutovali... Ljubiša je dio mog života. U politici se nismo složili.
I dalje sam oštro protiv Slobodana Miloševića, Mire Marković, svega što
oni simboliziraju; Ljubiša nije, i to je ono što nas razlikuje i
razdvaja. Međutim, čovjeka koji je bio moj brat, i kada mislim da ima
krivo, ne mogu izbjeći, izbaciti iz svoga života. Ne moram s njim
raditi predstavu, ne zbog toga što ne bih želio... Najradije bih s njim
radio... Međutim, zbog drugih okolnosti ne želimo da radimo zajedno.
Svi bi o tome pisali, izvodili zaključke, kovali teorije... Bolje je da
to bude tako: nađemo se u Beogradu, volim ga kao čovjeka, cijenim...
Kada smo pravili KPGT...
DANI: Šta je zapravo bio KPGT?
ŠERBEDŽIJA: Teatar izuzetno talentiranog čovjeka
koji je okupljao ljude iz svih krajeva Jugoslavije. Igralo se na raznim
mjestima, na raznim jezicima, uključujući i manjinske narode, Albance
ili Mađare... Taj smo jezik nazvali nekim kazališnim metajezikom. KPGT
je bilo pozorište koje je već tada, bez obzira na to što smo imali jaku
jugoslavensku državu, nerviralo mnoge ljude koji su vodili nacionalne
kulture u svojim sredinama.
DANI: Zbog čega?
ŠERBEDŽIJA: Upravo zbog svog jugoslavenstva, zbog težnje za otvorenim jugoslavenskim prostorom.
DANI: Mislite na Josipa Vidmara?
ŠERBEDŽIJA: I na Vidmara, ali i na mnoge druge
moćnike koji su u svojim malim sredinama kreirali neki vlastiti
nacionalni teatar. Rušili smo im koncepciju, smetali... Međutim, naše
su predstave bile toliko moćne i toliko drugačije, toliko opojne da ih
je sila ljudi išla gledati. Nisu pomagale zabrane. Na koncu smo
pobijedili i godinama bili najzanimljiviji, najprovokativniji i
najangažovaniji jugoslavenski teatar... Eto… Volio bih da je moj
prijatelj Ljubiša Ristić pokrenuo pravu ljevicu u Srbiji, jer bih i
tada i sada bio s njim. Razumijem njegovu ogorčenost desnicom, svim tim
četnicima, nacionalistima... Razumijem ogorčenost, ali ne razumijem
izbor.
DANI: Kako ste upoznali Krležu?
ŠERBEDŽIJA: U Medulićevoj ulici je bio atelje mojih
dragih prijatelja, kiparke Marije Ujević Galetović i Šime Vulasa. Jako
puno vremena smo tu provodili, uglavnom razgovarali o umjetnosti,
komentirali politiku, događaje... Marija je pravila Krležu. Najprije je
radila njegove male skulpture, a onda je napravila jednu veliku. Otišla
je kod Krleže da mu pokaže. "Napravili ste me kao medvjeda" - bio je
nezadovoljan. A napravila ga je kao Rodin Balzaca. Bio je kao brdo.
Marija je planirala otvorenje izložbe u tom svom premalom ateljeu.
Zamolila me da joj za tu priliku pripremim Krležinu poeziju. Imali smo
dva mjeseca. Razmišljao sam - šta da govorim uz tu gromadu od čovjeka?
Njegovu liriku? Ona nije išla uz Marijinu skulpturu. Nije to bio taj
Krleža.
DANI: Koji je bio?
ŠERBEDŽIJA: Marijin Krleža je bio onaj koji sa
sobom nosi esejistiku, koja je njegovo najjače literarno oružje. I
politiku, i komentiranje, i učestvovanje u politici... Kada sam spremao
tekst, uzeo sam dio Krležinih odgovora o politici iz knjige Stari i novi razgovori s Krležom Predraga Matvejevića, odlomak iz Izleta u Rusijui
od toga napravio veoma opasnu predstavu. Marija i ja smo poslali
pozivnice ljudima koji su nešto značili u hrvatskoj kulturi i politici,
ljudima potpuno različitih estetskih, političkih i kulturnih
opredjeljenja. Tako smo na istom mjestu imali i Predraga Matvejevića i
Igora Mandića, koji su u tom trenutku vodili javnu polemiku; Juru
Kaštelana i Ivana Raosa, imali smo disidente, ali i potpuno etablirane
umjetnike, kritičare. Pozvali smo i Šuvara...
DANI: Kakva je bila reakcija?
ŠERBEDŽIJA: Senzacionalna! Stiješnjeni u tako maloj
prostoriji, kroz tekst koji ih je sve sprao kao tušem, kroz tu silinu
Krležinih riječi, svi su osjetili ispraznost i besmislenost međusobnih
polemika i konflikata. Kao da je velika Krležina rijeka prošla među
njih. Kritika je bila sjajna.
DANI: Prije premijere niste sreli Krležu?
ŠERBEDŽIJA: Ne. Prvi put smo se vidjeli kada me
kasnije pozvao u Tržič, u Sloveniju. Poslije ručka, kada smo sjedili u
salonu i pili konjak, njegova žena Bela je rekla: "Hajde, Rade,
izgovori Krleži nešto malo iz Obračuna, samo da čuje."
Strašno ga je kopkalo da vidi šta sam to napravio. "Znate, gospođo
Bela, ima jedno mjesto gdje mi glumci to radimo - teatar! Ne nastupam
po privatnim kućama" - odgovorio sam. Krleža se trgao: "Kaj, buš ti,
mulac jedan, preda mnom govoril?! Bum te šupil ovim štapom, samo probaj
recitirati!" Kao, ne bi htio. A htio je. I prošlo je još godinu dana...
Zvao me kući, u Zagreb... Nikada mu nisam htio govoriti u kući i to je
cijenio. Sem na generalne probe i kada bi ga nešto zanimalo, Krleža
uopće nije išao u teatar. Međutim, jedne večeri je došao u ITD gdje sam
igrao predstavu s Marijinog otvorenja. Upravo sam se bio vratio iz
Vinkovaca u Zagreb, bio sam pijan, ušao u pozorišnu dvoranu gdje sam
igrao za studente Filozofskog fakulteta. "Bog, mali, stigal sam" -
javio mi se. Htio sam u jednom momentu prekinuti predstavu.
DANI: Zašto?
ŠERBEDŽIJA: Zato što sam se uhvatio u laži. Naime,
napravio sam predstavu kako bih, pomoću Krleže, polemizirao s javnošću,
s politikom, s glupošću... Predstava je zapravo bila ne Krležin, nego
moj "obračun s njima". Mislio sam - šta ja glumim, umjesto da prekinem
i zamolim ga da porazgovara sa studentima. Nisam to napravio jer mi je
bilo žao Krleže. Bio je star i zato sam se uzdržao.
DANI: Kako je reagirao na kraju?
ŠERBEDŽIJA: Došao je u garderobu i šutio. Dugo me
gledao bez riječi. "Je, mali moj" - konačno je progovorio - "sviraš ti
na violini, ali tvoj život će biti borba s divljim zvijerima."
DANI: Pogodio je!
ŠERBEDŽIJA: Tačno je vidio šta me interesira, šta sam to i kako povezao. Sve je predvidio. Na koncu, kada je umro, u Obračun sam ubacio onu Bakarićevu skandaloznu izjavu povodom smrti Miroslava Krleže. Vladimir Bakarić je bio živ...
DANI: Koju izjavu?
ŠERBEDŽIJA: Onu da je Krleža bio naš najveći pjesnik, ali je napravio mnoge greške... Pet odvratnih rečenica...
DANI: Krleža Vam je u testamentu ostavio šešir. Zašto baš to?
ŠERBEDŽIJA: Jedne večeri me pitao šta da mi ostavi.
Osjećao je da će brzo umrijeti. Vi nemate ništa - rekao sam. "Kako
nemam?!" - čudio se. "Imam novaca, slika, imam svašta..." Ostavite mi
svoj šešir. "Zašto?" - pitao je. Kada Vas ne bude, da Vas ponekad
prošetam Trgom Republike. U njegovim očima je, za trenutak, zasijala
prava, iskrena, duboka tuga. Vjerovatno je vidio to nedeljno zagrebačko
jutro u kome ga šetam Trgom Republike. U njegovoj oporuci je, kasnije,
pod brojem četiri stajalo: "Moj šešir - Radetu Šerbedžiji."
DANI: Imate li ga još uvijek?
ŠERBEDŽIJA: Imam.
DANI: I? Prošetate li nekada Miroslava Krležu Trgom Republike?
ŠERBEDŽIJA: Ne, ne nosim ga ovdje. Držim ga skrivenog kod prijatelja... Taj šešir ima zaista veliku vrijednost.
DANI: Nakon smrti velikog pisca, Boro Krivokapić je u svojim Razgovorima s Krležom napisao: Zagreb nije isti grad. Je li?
ŠERBEDŽIJA: Boro je upravu. Krleža je bio moćan vladar, često puta opasniji i pogubniji od Tita.
DANI: Na koji način?
ŠERBEDŽIJA: Bio je opasan po svoje podanike, ali i
po sve s kojima je ulazio u polemike, o kojima je pisao...
Neprikosnovena, dokazana vrijednost s kojom se nije moglo tek tako
poigravati. I onaj koji ga je mrzio, nije mu mogao zanijekati njegov
veliki, neviđeni talent... I, čujte... Nije, Zagreb zaista nije isti
grad!
Umjetnici i moralnost

Tita sam volio
DANI: Mora li veliki umjetnik biti i moralan čovjek?
ŠERBEDŽIJA: Zapravo, ne. Imate mnogo primjera...
Ljudi su svašta radili, svašta se događalo... Rekao sam da, osim
Reformskih snaga, nikada nisam pripadao niti jednoj stranci. A mnoge
moje kolege jesu. Nisam bio ni član CK, ali sam uvijek duboko u sebi
bio socijalista, ljevičar. Ko je jednom živio u Jugoslaviji, koja je
bila pravedna zemlja, taj, ako je pošten, ima drugačiji kriterij...
Tita sam doživljavao kao vladara, u njega nisam bio slijepo zaljubljen,
ali sam ga volio.
DANI: Zašto ste ga voljeli?
ŠERBEDŽIJA: Volio sam zemlju čiji je bio
predsjednik, pa sam volio i njega. O Titovim greškama sam razmišljao
kao ljudskim. Napravio je toliko toga dobroga, pa smo mu mogli
tolerirati i neku pogrešku. Ne postoji savršen vladar, savršeno društvo
u kome smo svi zadovoljni i sretni... A, eto, nikada nisam bio državni
glumac, gotovo uvijek sam bio protiv. Krleža je govorio: "U prirodi
svakog umjetnika je da bude u neku ruku disident, pa i defetist u
odnosu na naciju, državu i autoritete."
O politici
Ćosić, najveći krivac za buđenje srpskog šovinizma
DANI: Jednog od njih spominjete u knjizi Do poslednjeg daha:
"Čak i ako bismo priznali da je Slobodan Milošević nesretan izbor za
srpski narod, koji će ga odvesti i koji ga već vodi u propast, Dobrica
Ćosić je bio ikona u koju se nije smjelo dirati... Za mene je uvijek
bio ono što zapravo i jest: običan nacionalist, osrednji književnik i
jedan od najvećih, ako ne i najveći krivac za buđenje srpskog
šovinizma..." To je tačno!
ŠERBEDŽIJA: To mislim o Ćosiću, iako se neki moji
prijatelji, savršeni ljudi - britki, pametni, elokventni, s tim ne bi
složili. I dalje stojim iza toga što sam rekao... A kada govorimo o
napadima na mene... Znate, uvijek vas pogodi neistina. Možda sam zato i
otišao... Ali, uvijek se negdje vraćam...
Naš glumac
Rat je strašna stvar
DANI: A, evo, prije nego sam došla da se vidim s
Vama, na jednoj hrvatskoj televiziji sam gledala kako je novinarka,
najavljujući Vas, rekla: "Naš glumac, Rade Šerbedžija..." Kada danas
kažu - hrvatski glumac, srpski glumac, "naš"... - kako se osjećate?
ŠERBEDŽIJA: Divno! Nekada sam bio jugoslavenski
glumac i volio sam kada su me svojatali. Svi. I naši kosovski Albanci,
s kojima sam, zbog različitog jezika, imao najmanje kontakta. I kada se
ta zemlja raspala, i kada sam na mnogim mjestima, naročito u Beogradu i
Zagrebu, postao nepoželjna osoba, i kada sam prošao kroz težak period,
uvijek sam znao da će se stvari morati promijeniti, da će doći vrijeme
kada ću prestati biti nepoželjan. Trebao sam samo istrpiti to vrijeme,
sačekati. Rat je strašna stvar.

_________________
oʞɐdoɐu ǝuǝɹʞ ǝu oʇsǝu ʞop oɹqop ǝɾ ǝʌs
avatar
ka5an
Admin
Admin

Rak Pacov
Datum rođenja : 24.06.1960
Godina : 57
Lokacija : Gde god je Dunav
Poso/dokolice : Za kormilom
Raspoloženje : PreRaspoložen
Datum upisa : 06.12.2008

http://beogradskaka5anija.cyberfreeforum.com/forum.htm

Nazad na vrh Ići dole

Re: Rade Šerbedžija

Počalji od MustraBecka taj Sub Jan 09, 2010 5:20 pm

O prijateljima za koje se moli

Poznati
glumac, reditelj i poeta Rade Šerbedžija, posetio je Beograd, održao
koncert u Ateljeu 212 i tom prilikom promovisao svoju autobiografsku
knjigu “Do poslednjeg daha”. Posle hrvatskog i slovenačkog izdanja,
koja su već rasprodata, Šerbedžija je objavio i dopunjeno srpsko
izdanje, čiji je prvi tiraž već planuo.

Vi ste u pravom smislu reči svestrani umetnik...

Rade Šerbedžija: Moglo bi se reći. Već godinima, osim što
glumim, povremeno i režiram (do sada 13 predstava), imam vremena i za
fudbal i tenis, a nije mi strano ni pisanje poezije, jer sam do sada
objavio četiri knjige pesama. Dugo sam u sebi nosio ideju da napišem
autobiografsku knjigu poput “Do poslednjeg daha”. Iako pišem, sebe ne
smatram piscem, već taj posao upotpunjujem mojom glumom. Zbog toga i
mogu da se složim sa konstatacijom da sam svestrani umetnik.

Zbog čega vašu knjigu ne smatrate pravim autobiografskim delom, iako ona poseduje važne podatke iz vašeg života?

Rade Šerbedžija: Njom sam želeo više da ispričam poslednjih desetak krvavih
godina, koje su mi se dogodile u vremenu kada se raspala zemlja koja se
zvala Jugoslavija. Zbog toga sam u knjizi upravo te događaje i
akcentovao. Često umem da kažem da sam u delu opisao sve događaje koji
su se videli sa mog pendžera. U početku mi je bilo veoma teško
da izaberem stil kojim ću pisati, pa je meni kao neprofesionalnom
piscu, bilo duplo teže. Tada sam i shvatio da je mnogo lakše pisati
poeziju, nego prozu.

Naslov vašeg dela je “Do poslednjeg daha”. Na šta se on zapravo odnosi?

Rade Šerbedžija: Ponekad sam se pitao da li sam svojim
učinkom dovoljno doprineo da, sa svim svojim prijateljima, učinim da u
mojoj zemlji ne dođe do rata. Ova knjiga je deo te moje akcije i mislim
da joj naslov i te kako pristaje. On je prilog čoveka dobre volje i
optimizma, koji želi da učestvuje u građenju mostova, koji moraju da se
ponovo uspostave na ovim zaraćenim prostorima.

Mnoge poznate ličnosti su spomenute u vašoj knjizi. Kakva je bila
njihova reakcija, s obzirom da vam je knjiga prvi put objavljena u
Hrvatskoj, prošle godine?


Rade Šerbedžija: Trudio sam se da ih što manje imenujem, a
ostali će se sami prepoznati. Zato do sada nisam imao neprijatnih
susreta i nisam čuo da se neko naljutio zbog nečega što je napisano u
delu. Pre nego što sam otkucao ijedan red, odlučio sam da svi likovi u
knjizi budu ljudi sa sopstvenim mišljenjem i da ne moram sa svima
identično da rezonujem život. Naravno, ja ne mogu profesionalno da
sarađujem sa nekima koji drugačije politički misle, a čovek se mora u
životu voditi mišlju da poznaje stepen sopstvene tolerancije i da se on
nikad ne sme preći.

Da li u vašoj knjizi ima i momenata vezanih za vaš boravak u Engleskoj i Americi?
Rade Šerbedžija: Da, ima i niz događaja vezanih za moj boravak
preko Okeana. Posebno poglavlje sam posvetio mojoj saradnji sa čuvenim
rediteljem Stenlijem Kjubrikom. Na papir sam preneo i mnoge zanimljive
trenutke koje sam imao sa koleginicom Vanesom Redgrejv. Planiram da
napišem i englesku verziju “Do poslednjeg daha”, u kojoj bi dopisao još
par poglavlja i pojasnio mnogo što šta o tome kako je biti velika
zvezda u svojoj zemlji, a u isto vreme kada se ta zemlja raspadne, kako
se osećati kao početnik u inostranstvu i graditi glumački put iz
početka.O tome ću svakako i pisati i to o svojevrsnoj nelagodnosti, a
nikako poniženju.

S obzirom da ste se pre par godina bavili i pedagoškim radom, koja bi bila vaša poruka mladim kolegama?

Rade Šerbedžija: Ako se malo potrudite, verujem da će te postati bolji glumac nego što sam ja.

U knjizi spominjete da bi voleli da režirate film “Oslobođenje Skoplja”. Koliko ste daleko od realizacije tog projekta?

Rade Šerbedžija: Mnogo sam o tome razgovarao sa svojim
prijateljem Dejanom Karaklajićem. Još osamdesetih godina, po scenariju
pokojnog Žike Pavlovića, trebalo je da radim na tom projektu, ali
najviše zbog nedostatka para, film nije snimljen. Godinama želim da na
osnovu Žikinog scenarija i uz pomoć Dušana Jovanovića, koji je autor
drame “Oslobođenje Skoplja”, napravim novi scenario i da celu priču
fokusiram na divnom odnosu Nemca i Makedonke. Međutim, zbog nedostatka
vremena to još nije realizovano, jer je potrebno da ništa ne snimam u
kontinuitetu nekoliko meseci, pa onda da se bacim na režiju ovog značajnog filmskog projekta.

Bilo je govora da ćete igrati u filmu Ridlija Skota “Nebesko Kraljevstvo”...

Rade Šerbedžija: Jeste bilo je govora o tome, ali u
poslednjem trenutku, kao što obično biva, neke kockice su se sklopile i
uloga je pripala mom dobrom prijatelju Lijamu Nisamu. Nije mi žao, jer
je on moj najdraži glumac. Tako se podesilo da četiri meseca nisam
ništa radio, ali srećom usresredio sam se na knjigu “Do poslednjeg
dana” i uspeo da je završim.

Šta ste poslednje snimali u Americi i imate li neki projekat u planu?

Rade Šerbedžija: Upavo sam završio snimanje dva filma. Jedan
je rimejk “Magle” Džona Karpentera u kome igram jednu od glavnih uloga,
a drugi komedija “Optimista” Marijusa Balčunisa, u kome sam direktni
partner mladoj glumici Lili Sobjecki. Sa njom sam već glumio u
Kjubrikovoj drami “Širom zatvorenih očiju”. Snimio sam i pilot epizodu
nove serije “Ambis” u produkciji NBC. Planirano je da serija ima 13
epizoda, a snimanje prve epizode počinje krajem jula u Severnoj
Karolini.
avatar
MustraBecka

Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Rade Šerbedžija

Počalji od Stranac taj Čet Jun 24, 2010 8:03 pm

Njegovo pojavljivanje u filmu Go West nikakonemogu da razumijem.
Odlicna je glumac, divim se njegovom glumackom umijecu i bas zbog toga nikako ne razumijem zasto je igrao u jednom takvom filmu.
avatar
Stranac

Muški
Datum upisa : 20.06.2010

Nazad na vrh Ići dole

Re: Rade Šerbedžija

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu