Andrej Nikolaidis: Mimesis

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole

Andrej Nikolaidis: Mimesis

Počalji od MustraBecka taj Uto Nov 10, 2009 6:54 am

(odlomak iz romana)


... slične pothvate ljudi izvode i danas. U aprilu 2002. gliser obalne straže naišao je na mladića koji je posljednjim naporima uspijevao da se održi na površini, dvije milje od barske luke. U stanici je ispričao da je naumio da prepliva Jadran. Nije imao pasoš, niti je smio na granicu, jer je nedavno pobjegao iz vojske. Povjerio im se da u Italiji živi djevojka koju voli i bez koje više ne može da egzistira, rekao je. Zato je zaplivao ka njoj, jer je čak i smrt, kako je rekao, bila bolja od života bez nje. Policajci su pozvali djevojku i ona im je potvrdila mladićevu priču. Time je tajnovita pojava mladog plivača u zimskom moru bila gotovo rasvijetljena. Kažem "gotovo", jer još uvijek nije bilo jasno zašto je mladić u plastičnu futrolu zakačenu za plivački šorc pohranio dvije novčanice: jednu od pedeset njemačkih maraka i jednu od dvadeset eura. Davljenik je bio voljan da odgovori i na to pitanje. Novac mu je bio potreban za autobus koji će ga, kada napokon dopliva u Italiju, od nepoznatog mjesta na italijanskoj obali - nepoznatog, jer nije mogao predvidjeti koliko će na njegovu putanju uticati morske struje - odvesti do Rima, gdje je živjela njegova djevojka. Plan je, dakle, bio vrlo detaljan i cerebralan: čak dvije valute mladić je ponio sa sobom, ne znajući sa sigurnošću da li je Italija već prešla na euro.
Čak ni najbrižnije pripreme, medutim, ponekad nisu dovoljne da bi se čovjek izbavio iz ove zemlje. O tome svjedoči sudbina Ibra Dedića, jednog od onih koji su odavde pobjegli - ravno u smrt. Kamo je, uostalom, najsigurnije pobjeći - to barem znaju heroji.
Ibro Dedić je poginuo na dužnosti. Taj podatak sobom ne bi nosio sijenku čuđenja da Dedićeva dužnost nije bila - "šef kuhinje hotela 'Jadran' ". "Jadran" je bio čudo ulcinjskog turizma: raskošna građevina podignuta na rtu iznad gradske plaže, kao nastavak arhitektonske obalne linije koja započinje Starim gradom. U tom hotelu godinama je, ranih sedamdesetih, svirao bend moga oca, "Albatrosi". Bila je to jedna od socijalističkih grupa koje su skidale pjesme "The Beatles", "The Rolling Stones", "Animals" i Santane... Čitave godine su uvježbali u podrumima, da bi tri mjeseca bili zvijezde pod svjetlima terase hotela "Jadran". Rutinski bi za prisutne češke i istočnonjemačke turiste odrađivali repertoar sačinjen u dogovoru sa direktorom hotela, sve do poznih sati, kada bi se stariji gosti povukli u sobe. Tada bi "Albatrosi" odsvirali nekoliko svojih pjesama. Pažljivo su osluškivali reakciju publike. Nije je bilo, jer ko još sluša šta hotelske grupe sviraju. Niko, dakle, nije aplaudirao, ali se nije ni bunio. "Albatrosi" su stoga zaključili da im pjesme nisu lošije od hitova "The Beatles". To im je ulivalo snagu da i naredne zime nastave sa muzičkim usavršavanjem. Bili su dobri, držali su, samo je pitanje vremena kada će ih zapaziti neki veliki menadžer. Grupa se raspala prije nego je dočekala ugovor sa "Jugotonom" i zvjezdane trenutke pan-jugoslavenske slave. Sva krivica za to pada na moga oca, kojem će, siguran sam, nemilosrdno suditi istorija r'n'r'-a. Mada bi krivicu možda ispravnije bilo pripisati meni. Ljetnju hotelsku turneju 1974. "Albatrosi" su odsvirali bez basiste, jer je moj otac bio zakovan za Sarajevo gdje sam toga maja rođen. Majka je bila odlučna da se ne porodi u barskoj bolnici, koju je smatrala sigurnom grobnicom svakog novorođenčeta. Kada bi se neka žena vratila iz Bara sa živim i zdravim djetetom, trudna Ana bi sumnjičavo vrtila glavom i govorila: bolje malo sačekajmo, ko zna šta je nesretno dijete sobom ponijelo iz tog ćumeza. Majka, dakle, nije imala povjerenja u crnogorsku medicinu, stoga je preko svoje rodbine organizovala porođaj u Sarajevu. Otac nije imao kud: morao je sa nama, iako je prezrivo odbacivao, kako je govorio, "Anine paranoične konstrukcije". U sporenjima kada će mali Konstantin biti dovoljno velik za putovanje do Ulcinja, prošlo je ljeto.
avatar
MustraBecka

Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Andrej Nikolaidis: Mimesis

Počalji od MustraBecka taj Uto Nov 10, 2009 6:54 am

Muzička sezona za oca je propala, sa tim se pomirio još u junu. Kada smo se vratili u Ulcinj, isprva je pokajnički odbijao da se ponovo priključi grupi. "Nađite nekog drugog", govorio je, ali je ubrzo dopustio da ga nagovore na povratak. Narednog ljeta su ga ipak izbacili iz grupe. Želeći da glas o "Albatrosima" prošire izvan Ulcinja, ugovorili su nastupe u Sutomoru. Ali je Joanis iz večeri u večer napuštao svirku. Tačno u deset uveče, sred gitarskog sola ili refrena, jednostavno bi bacio bas gitaru i otrčao na posljednji redovni autobus za Ulcinj, žureći da ponovo vidi ženu i dijete. Kada bi vidjeli Joanisa kako od autobuske stanice trči ka pijaci, vlasnici ulcinjskih kafana znali su da je vrijeme za fajront. Evo ga ulcinjski Kant, rekao bi Omer Kalpacina, stari profesor filozofije u gimnaziji "Maršal Tito", opet će mi ostati pola piva zbog njega. I ne čekajuci da gazda pripite goste obavijesti da zatvara, na stolu bi ostavio novac za konobara i oslanjajući se na štap, u bijelom odijelu i slamnatom šeširu, krenuo kući, putem kojim je već prohujao Joanis.
Ibro Dedić nije dočekao da uživa u kafanskim prepričavanjima ovih anegdota. Kada promišljam: šta bi bila savršena metafora ovdašnjeg sistema, odnosa među ljudima, svjetonazora u koji staje i tipično ulcinjsko, i albansko i crnogorsko, sve balkansko, zapravo, odgovor je uvijek isti. I glasi: smrt Ibra Dedića.
Ulcinjski novinar Duško Milačić u jednoj od svojih knjiga dokumentarno-romansirano bilježi taj događaj. Stvar se dakle zbiva u hotelu "Jadran", na poluostrvu Ratislavi, gdje je još kralj Nikola izgradio rezidenciju i ljetnikovac. Ukoliko je mjesto bilo dobro da ugosti kralja, možda će biti dovoljno atraktivno i za Maršala Tita, razmišljali su uvijek pragmatični lokalni komunistički funkcioneri, kada im je javljeno da Tito dolazi u posjetu Ulcinju. Plan dočeka bio je, i pored sve opsežnosti priprema, jednostavan: Tito će proći kroz klicajuću, cvijeće bacajuću masu i odvesti se do hotela "Jadran", gdje će ga dočekati gozba. A za gozbu je bio zadužen Ibro Dedić.
Svjedoci kažu da ono što je spremio Ibro Dedić nije bila hrana: bilo je to gastronomsko remek-djelo. Kažu da je većina jela koja su danas eksluzivitet luksuzne francuske kuhinje osmišljena i prvi put spravljena na - carskom ruskom dvoru. Car je zapošljavao francuske kuvare, a bogatstvo ogromne zemlje slijevalo se u njihove kuhinje. Ako je za spravljanje idealnog umaka za divljač bilo potrebno baciti pet stotina fazana, car je kulinarima dozvoljavao tu vrstu kreativne slobode. Ma šta o tome rekli zastupnici ideje socijalne pravde, da nije bilo dvorova, naš jelovnik bi danas bio sveden na pečene svinje i volove, neukusna variva i fast food. Samo iz raskoši i rasipništva dvorova, samo iz tih džinovskih gastronomskih eksperimentalnih laboratorija, mogla je proizići sofisticirana, trans-vremenska kuhinja kakva je francuska. Kakav doprinos svjetskom kulinarstvu možemo pripisati francuskoj Buržoaskoj ili ruskoj Oktobarskoj revoluciji? To što su pobili sve dobre kuvare?
Ulcinjski komunistički rukovodioci su u nabavci namirnica za doček Maršala Tita primijenili nešto do iskustava ruskog carskog dvora. Ibro Dedić dobio je neograničen pristup životinjsko-biljnim rezervama tadašnje Jugoslavije. Ako je Ibro trebao ribu iz okoline Hvara, vino sa Pelješca, paprike iz Makedonije, sir iz okoline Travnika, jelene iz Slovenije... bilo je dovoljno da zahtjev dostavi lokalnim funkcionerima, jer se komunistički vrh Ulcinja za tu priliku, manirom Marvelovih superheroja transformisao u neku vrstu super-intendanture.
Ali dok je Ibro na dan Titovog dolaska u svoje remek-djelo unosio sitne aranžerske ispravke, masom se duž ulcinjskih ulica pronijela vijest da Tito, kako je javljeno, iz diplomatskih razloga otkazuje posjetu najjužnijem gradu naše obale. Okupljeni narod se razišao a komunistički vrh je pohitao u hotel "Jadran". Poput džinovskih crvenih mrava uništili su Ibrovu gozbu. Ono što nisu mogli natrpati u sebe, kesama su nosili kući. Na koncu, raskošna banket sala "Jadrana" izgledala je kao da je kroz nju protrčalo krdo divljih svinja.
Do tragičnog raspleta ove priče dolazi onda kada iz Bara u Ulcinj stiže telegram kojim se kaže da će Maršal iz obzira prema okupljenom, ushićenom narodu ipak predsjedničkim brodom stići u Ulcinj. Donosilac vijesti žurno utrčava u hotel "Jadran" i uzvikuje: Tito će ipak doći, Tito će ipak doći. U trenutku kada je čuo vijest Ibro Dedić stoji na dovratku kuhinje i pali cigaretu. Neće stići da povuče dim: prije toga će ga pogoditi srčani udar i njegovo mrtvo tijelo pašće na mermerni pod kojim ce nekoliko sati docnije koračati Maršal.
avatar
MustraBecka

Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Andrej Nikolaidis: Mimesis

Počalji od MustraBecka taj Uto Nov 10, 2009 6:55 am

Turizam je jedna od onih ljudskih djelatnosti za koju nema opravdanja. Turizam je masovna, od strane države podstrekivana prostitucija.
Nijedna lučka kurva ne ustupa za novac onu mjeru privatnosti koju ljeti gostima prodaju stanovnici turističkih gradova. Oni strancima dopuštaju potpunu uzurpaciju privatnosti. Kao što se prodire u prostitutkino tijelo, tako turisti prodiru u ove gradove, iznajmljujući za novac prostor i vrijeme mještana. Izdavanje soba u porodičnim kućama je kudikamo sramnije od prodaje tijela. Ljudi puštaju potpune strance u kuće. Izdaju im sobe kraj svojih, sa njima dijele kupatila. Po čitavi dan polunagi ljudi šetaju hodnicima i terasama porodicnih kuća koje se ljeti pretvaraju u svratišta. Majke i kćeri mjerkaju se sa mlađanim gostima, dok očevi i sinovi uzdišu za oblinama gošći. Noću kućom odjekuju krici ljubavnika. Zvuci kuće izdate turistima zvuci su kupleraja. Smjerne supruge i brižne majke ujutro mijenjaju spermom isflekanu posteljinu, ribaju kade i iz njih čiste stidne dlake. Mitologija koju je Crna Gora izgradila o sebi zapravo je priča o maloj zajednici, vojnom logoru, koji je vjekovima sprječavao strano tijelo Turske, potom i Austro- ugarske imperije da prodre u nju. Ta slika o sopstvu gaji se i danas, kada je čitavo crnogorsko primorje, od Herceg Novog do Ulcinja, predmet besramne turističke prostitucije.
Oduvijek sam cijenio gradove čiji su stanovnici negostoljubivi. Cetinje, na primjer. Tamo doista mrze strance, i ne libe se da to jasno pokažu. Pričam vam istinit događaj: autobus sa školskom eksurzijom iz Kragujevca staje pred Lokandu, slavnu cetinjsku kafanu. Jun je, podne. Na terasi lokala sjedi samo jedan čovjek, pržeći se na suncu i ispijajući pivo. Djeca iz autobusa mu prilaze i kažu: gospodine, mi smo đaci iz Kragujevca, možete li nam reći kako da stignemo do Lovćena. Ovaj pogleda u bocu, potom opet u njih i kaže im: a je li, Boga vam, zar vas ima još živija?
U rijetkim prilikama i građani Ulcinja učine nešto dostojanstveno. Za takvo što treba sačekati ljetnji jugo, kada čuvari na gradskoj plaži istaknu crvene zastavice za opasnost. Nezasiti turisti riješe da ignorišu opasnost. Najhrabriji medu njima otplivaju do sredine uvale, gdje su struje najjače i gdje se talasi lome o pristanište. Odatle ne mogu ni naprijed ni nazad. Najvještiji plivači među njima uspijevaju da se neko vrijeme zadrže na površini. Većina ubrzo tone. Ulcinjani se u takvim prilikama okupe na pristaništu i posmatraju davljenike. Tada nakratko okončava ulagivanje gostima. Dosadni turisti prepušteni su sami sebi. Padaju opklade: koliko će izdržati? Davljenicima se dovikuju pogrdne riječi, prstom im se pokazuje na crvene zastavice za opasnost. Obično se, međutim, nađe neko mekog srca, ko skoči u vodu i davljeniku pomogne da ispliva. Nepisano pravilo glasi da se na veliki jugo spašava samo prvi davljenik. Ostali bivaju ostavljeni da umru kao žrtve vlastite gluposti i pohlepe za suncem i morem. Ritual posmatranja davljenika je zapravo tiha osveta građana Ulcinja. Vec su siti bučnih, prljavih turista koji neprekidno dosađuju sa novim besmislenim zahtjevima. Zato je užitak gledati kako ih guta olujno more. Da ne govorimo o tome da porodice utopljenika, najčešće, prekidaju ljetovanje i vraćaju se u svoje gradove da tamo pokopaju mrtvog. Kirija za sobu uvijek se uzima unaprijed, bez mogućnosti povraćaja novca. Stoga vlasnik kuće vec sutradan može iznova izdati davljenikovu sobu. I nadati se da će se i novi gost utopiti, premda se to rijetko dešava.
Postoje, naravno, i zadivljujući primjeri ugostiteljske vještine. Šestočlana porodica tražila je sobu u kući na gradskoj plaži. Gazda je objasnio da ima samo jednu, trokrevetnu. Ali ona je upravo savršena za vas, dodao je, omogućiće vam veliku uštedu. Starosna struktura porodice inspirisala je gazdu da osmisli ponudu koju turisti neće moći odbiti. Djed, baba i žena u ranim pedesetim, vjerovatno majka troje tinejdžera, dvije curice i jednog momčića, svi između petnaest i osamnaest godina, hitro je procijenilo vješto ugostiteljsko oko. Pazite sad, rekao im je, vas šestoro spavaće za cijenu tri kreveta. Ali soba i ima tri kreveta, primijetio je djed. Naravno, rekao je gazda, ali i nije potrebno da ima više. Vas troje ste stariji ljudi, rekao je, a stariji ljudi vole da liježu ranije, da bi već ranim jutrom bili na plaži. S druge strane, omladina voli da ide u diskoteke i noćne klubove, voli da se veseli do kasno u noć. Zato vam savjetujem da uzmete trokrevetnu sobu, rekao im je, u kojoj ćete do četiri ujutro spavati vi stariji, a od četiri, kada se vrate iz diskoteke, ovi mladi. Nakon kraćih konsultacija sa babom starac je gazdi pružio ruku i rekao: uzimamo.
Ulcinjani su spremni na sve, samo da bi stekli i zaštitili imetak. To je stoga što znaju pravu vrijednost novca: znaju da značaj novca nikada ne možete precijeniti. Stoga u ovom gradu ne postoji ništa što neće biti riješeno, izglađeno i zaboravljeno samim pomenom dovoljno visoke dolarske cifre.
To naravno nije samo ulcinjska osobenost: pretpostavljam da je tako u svim mediteranskim gradovima. Trgovci na grčkim pijacama će se tako uvrijediti ako bez cjenkanja kupite proizvod koji vam nude. Odbijanjem cjenkanja pokazali ste nepoštovanje prema poslu kojim se bave, uvrijedili ste gostoprimljivog domaćina koji je upravo bio spreman da se dvadesetak minuta nateže sa vama oko nekoliko drahmi.
Novac je kovana sloboda, pozivao se na Dostojevskog znameniti ulcinjski peder Meto, onda kada bi procijenio da je kafansko zadirkivanje i ismijavanje na njegov racun prevazišlo mjeru. Pripit i ležerno oslonjen na šank, odavao bi u tim trenucima utisak čovjeka koji dominira i kontroliše situaciju. Skriveni osmijesi i podrugljiva dobacivanja prestajala su u trenutku kada bi Meto iz džepa na košulji izvadio svoj znameniti notes. Nasumice bi ga otvorio i okrenuo se ka čovjeku do sebe. Prije svega, rekao bi Meto, ja nisam peder: ja ne primam, ja dajem. Ja poštujem argentinsku kulturu i iznad svega argentinski fudbal. U Argentini se pederom smatra samo onaj ko ga prima, nipošto onaj ko ga daje. Želi li, možda, neko od ovdje prisutnih da ustvrdi kako zemlja koja je svijetu dala Borhesa i Maradonu ne zna šta je peder, poentirao bi Meto. A koliko dajem reći će nam ovaj notes. Zatim bi se unio u lice nekom od prisutnih i sa pobjedničkim osmijehom rekao: notes nam, tako, kaže da ti nemaš čemu da se smiješ. Jesi li pitao sina sa kim je prošle godine išao u Italiju i kako mu je čika Meto kupio vespu koju i danas vozi? Ili ti, rekao bi drugome, pitaj sestrića kako je zaradio svoja skupocjena "Armani" odijela?
avatar
MustraBecka

Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Andrej Nikolaidis: Mimesis

Počalji od MustraBecka taj Uto Nov 10, 2009 6:55 am

Svi prisutni kao po komandi podigli bi ruku i povikali put konobara: da platim, žureći da napuste kafanu prije nego se Meto sjeti i njih. Ubrzo bi Meto uživao u samoći i miru puste kafane. Još jedan viski, rekao bi tada konobaru. Dobro, rekao bi ovaj, samo molim te vrati u džep taj notes.
Balša Brković pričao mi je da su dva brata, bivši tjelohranitelji njegovog oca, jedne noći pripiti automobilom udarili u zid, negdje na putu ka podgoričkom Starom aerodromu. Kada su se, ugruvani i krvavi, izvukli iz automobila da procijene štetu, vidjeli su da su za zid zakucali babu u crnini. Mrtva baba je u ruci držala hamburger. Bila je to njena Posljednja večera, prije nego je prepolovio audi koji je brzinom od 120 km/h sletio sa puta i prikovao je za zid.
Babina rodbina je tužila momke i ovi su završili u istražnom zatvoru. Ubrzo je, međutim, utvrđeno da ima prostora za pregovore sa babinom rodbinom. Koja, uostalom, nije bila ožalošćena, jer im je babinom smrću u nasljedstvo ostavljen stan u centru Podgorice. Stoga je otac braće baboubica pozvao strica iz Nikšića, da zajedno posjete babinu rodbinu. Po starom dobrom običaju, domaćin je otvorio bocu loze. Nakon te, otvorena je još jedna boca. U međuvremenu je serviran ručak a dvije porodice su se, pravo govoreći, prilično zbližile. Već su se oslovljavali sa kume. Atmosfera je bila pogodna da se pokrenu ozbiljni pregovori. Nego kume, diplomatski je počeo stric iz Nikšića, kaži ti meni koliko mi vama da platimo, da vi odustanete od tužbe te da one nesretne momke mičemo iz zatvora, jer greota je da mladost tamo trune. Deset hiljada maraka, rekao je domaćin, unaprijed spreman na sličnu ponudu. A nemoj kume, skočio je stric iz Nikšića, nijesu ubili četu, no babu! Nego da mi vama sad ostavimo ovih pet hiljada, pa da one momke vadimo iz zatvora.
Na taj nacin stvar bi riješena.
avatar
MustraBecka

Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Andrej Nikolaidis: Mimesis

Počalji od MustraBecka taj Uto Nov 10, 2009 6:55 am

Kada sam u septembru 2000 napustio posao urednika redakcije za kulturu na državnoj televiziji, bio sam radostan što se vraćam turističkim užasima Ulcinja. Tri godine bio sam na putovanju koje me je odvelo, a gdje bi drugo, tamo odakle sam na putovanje pošao. Kada to učini naivčina željna upoznavanja sa svijetom, vjernik sticanja znanja kroz iskustvo, pa to je vec dovoljno strašno! Ali kada to učini neko poput mene, ko je još u šestoj godini izgubio volju za daljnjim zbližavanjem sa svijetom, ko je u mladosti gotovo svakodnevno citirao T. S. Eliota ("naš cilj je tamo odakle smo pošli") i Kavafija ("shvaticeš vec što Itake znače"), ko nikada nije doveo u sumnju Zenonovu tvrdnju da se zapravo i ne možemo kretati; kada to učini Grk kojega je filozof u buretu oduvijek fascinirao više od Odiseja ili čitave bulumente zaludnjaka koji su jurcali za Zlatnim runom - to ozbiljno dovodi u pitanje njegov integritet pred samim sobom.
Ako me pitate zašto sam, zaboga, uopšte kretao put Podgorice i bavio se novinarstvom koje mrzim, odgovoriću sa "ne znam" - što je glup odgovor, ali me barem čuva od daljih nezgodnih pitanja.
Mislim da sam pomislio kako svaki mladi čovjek treba da ima karijeru. Biće da mi je neko rekao kako nisam ambiciozan i da ću u starosti žaliti za svim stvarima koje nisam učinio u mladosti. U mladosti po pravilu propustimo da umremo - mislite li da će starost donijeti kajanje zbog toga?
Napustio sam kuću, svakodnevne rutine i prijatelje da bih u "Vijestima" pisao tekstove o knjigama hordi crnogorskih pisaca željnih slave. Jedino je bolno odsustvo talenta bilo veće od njihove ambicije. Jedino je iracionalnost moje odluke da preselim u Podgoricu bila veća od mog odsustva ambicije.
Zato sam se prvom prilikom vratio kući. Mislim da se moja novinarska karijera može smatrati uspješnom - bio je to samo razlog više da je što prije okončam. Za manje od tri godine sam od honorarnog radnika u redakciji za kulturu "Vijesti" dogurao - insistiram na referenci na Sizifa i njegovo pregnuće - do urednika na državnoj televiziji. Pa dobro, rekao sam sebi, vrijeme je da pustim ovaj kamen i vratim se u podnožje - kući. Svako promišljanje o onome sa druge strane brda ima smisla samo ako ste u njegovom podnožju. Čim se zaputite uzbrdo, ka vrhu, prestaje promišljanje i počinje - nauka. Ako ćete se jednostavno popeti do vrha brda i odatle osmotriti svijet sa druge strane, čitav pejzaž zbog čijeg promišljanja nam je i data sposobnost mišljenja - čemu mišljenje? Eto još jedne stvari koju sam propustio da uradim u mladosti.
U Podgoricu sam dakle došao da bih radio za "Vijesti". Prvih mjeseci, sve dok nisam uspio prikupiti novac da zakupim stan, živio sam na Zabjelu, u iznajmljenoj sobi kod starije gospođe koju i sada pamtim pod imenom teta Bela. U novinama sam naišao na oglas koji je zainteresovanim siromašnim beskućnicima poput mene nudio udobnu sobu sa posebnim ulazom. Tragom oglasa ujutro sam posjetio tetu Belu. Ispostavilo se da gospođi novac treba za alkohol. Teta Bela je naime počinjala da pije ranom zorom. Do devet ujutro, kada bih kretao na posao, već je bila pijana. Njeno krhko tijelo doslovce bi podleglo od posljedica lokanja nikšićkog piva. Često bih, dok sam mutio prvu jutarnju neskafu, čuo tupi udarac iz hodnika. Znao sam: to je teta Bela izgubila svijest i tresnula o pod. Sa posla sam se vraćao oko četiri sata. Ona bi me dočekala raširenih ruku, i dirljivim staračkim glasom zamolila me da odem u samoposlugu i kupim joj nekoliko piva. Dolaze mi prijateljice, a osim toga, danas ni kapi nisam popila, rekla bi mi tada. Nije lagala: jednostavno se nije sjećala jutarnjeg pijanstva. Alkohol bi učinio da zaboravi sve što se desilo tog jutra, uključujući i odgovor na pitanje: otkud ja na podu, u hodniku. Teta Bela bi se pridigla, stresla prašinu sa kućne haljine i skuvala sebi šoljicu okrepljujuće kafe. Za nju je novi dan tek tada počinjao.
Prolazak kroz ljetnji pejzaž Zabjela svakodnevno me je poput kamenog malja udarao ravno u lice. Namučeni Zabjelčani, od strašnog ljeta ispijenih asketskih lica i heroin addicted osušenih fizionomija, bježali su od podgoričke vrućine u neugledne parkove ispred višespratnica koje se ljeti pretvaraju u mikrovalne peći. Koračajući kroz apokaliptični pejzaž ljetnjeg Zabjela čak sam umišljao da u vazduhu, oporom i teškom, osjećam miris ljudskog mesa koje dopire iz stanova gdje se, u tom trenutku, kao urbanističkoj refleksiji paklenih muka, hiljade očajnika peku na vatri svoje potrebe da žive u gradovima.
Samo me je vokmen, isti ovaj koji mi sada, ovdje na Grbavici pomaže da ne mislim o odluci koja me strpljivo kao smrt čeka na kraju današnjeg dana, samo me je vokmen, kažem, štitio od ljetnjeg Zabjela. Koračao sam užarenim asfaltom ovog podgoričkog pregrađa, dok su mi u ušima odzvanjali tonovi "Mogwai". Ljeti u Podgorici stvarnost djeluje čas nestvarno, čas užasavajuce kao sam Inferno. Subjekt se doslovce razlaže u isparenjima koja lebde iznad asfalta. Tek krajnjim naporom volje, dugačkim i mučnim racionalizacijama, uspijevate da sebi potvrdite vlastito postojanje. Tada kao da se vaš subjekt, istopljen pod suncem i razliven podgoričkom dolinom, napokon sažima i iznova objedinjava. Kao i svaka racionalizacija, i ova za krajnji rezultat ima - užas. Sve oko vas ukazuje se tada kataklizmicnim i neizdržljivim, stoga se s radošću iznova prepuštate vrućini, da vas razlije i rasije. "Mogwai" su bili spasonosni, jer su sprječavali te izlišne trenutke racionalizacije. Kada bi se traka u vokmenu okrenula, i "Young Team" počeo zvucima "Yes! I Am A Long Way From Home", znao sam da to nije bila muzika. Bio je to mali, trivijalni i upravo stoga briljantni način da ponovo budem spašen od zaraznog dodira svijeta.
Babe koje su se okupljale kod tete Bele bile su najslađe starice koje sam sreo.
Udovice ili napuštene od muževa-baraba, svoja ogromna skladišta samoće ispunjavale su popodnevnim sjedeljkama kod Bele. Uz kafu i pivo čekale bi večernji dnevnik. No u vrijeme dnevnika već su, utučene alkoholom, hrkale u foteljama teta Beline dnevne sobe. Pazeći da ih ne probudim prošao bih kraj njih i prije nego bih bešumno zatvorio vrata za sobom još jednom pogledao obeznanjena sasušena tijela, razbacana po uglovima sobe poput prepariranih trofeja naše bačenosti u život.
avatar
MustraBecka

Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Nazad na vrh Ići dole

Re: Andrej Nikolaidis: Mimesis

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu